Legenda o špilji Vrlovci

Špilja Vrlovka (ili Brlovka prema nazivlju obližnjeg Brlog-grada) smještena je uz Kupu, kraj željezničke postaje Kamanje, na pola puta između Ozlja i Metlike. Istraženo je 400 metara špilje (posljednjih 50 metara je zarušeno), a turisti mogu razgledati 330 metara kanala. Špilja je zanimljiva zbog svoga geološkog, paleontološkog, zoološkog i arheološkog sadržaja, ali i legendi o njezinom imenu i veličini.

Glavno je obilježje špilje njezin povremeni vodeni tok s jezercima i bogatstvo kalcitnih ukrasa. Na nekim većim kamenim plohama dobro se vide fosili školjaka i pužića jurske starosti koji dokazuju da je tu nekada bilo Panonsko more. Ulomci vaze (ukrasi na njoj slični su ukrasima na Vučedolskoj golubici), puške, rimske kovanice i drugi predmeti pronađeni u Vrlovci svjedoče o njezinoj naseljenosti od neolita (mlađe kameno doba) preko antike do srednjeg vijeka. Špilja je služila kao zaklon i zaštita od neprijatelja. Djelomično je sačuvan obrambeni zid s puškarnicama na vodenom ili Dorinom ulazu.

Staza (Velimirov put) kojom se stiže do špilje završava nogostupom u stijeni koji vodi pred kopneni ili Laszowskijev ulaz. Desno od vrata je spomen-ploča iz 1928., u čast prvog otvorenja Vrlovke za posjet turistima koji su stigli vlakom iz Zagreba. Špilju su uredili i za obilazak osigurali planinari zagrebačkog "Runolista", novinar Vladimir Horvat, mještani Kamanja i nadzornik pruge Julije Crnković. Miniranjem je uređen i lakši pristup jer se u pećinu moglo dolaziti jedino čamcem kroz Dorin otvor.

Nakon 2. svjetskog rata planinari "Dubovca" iz Karlovca na kopnenom ulazu postavljaju nova, željezna vrata. Zalaganjem Mjesne zajednice Kamanje postavljena je zaštitna ograda uz pristupno stubište, a špilja je elektrificirana. Novi poticaj uređenju špilje nakon Domovinskog rata daju ponajprije članovi PD "Vrlovka" iz Kamanja, koji su označili i planinarske putove do brda Vodenica (537 m.n.m.).

Legenda o Dori i Dorotu vuče korijen iz vremena Osmanlijskih prodora. Govori o tome da je u blizini Vrlovke zalutao konj jednog turskog vojnika. Konj se odazivao na ime Dorot. Kada ga je jahač počeo dozivati, iz špilje mu se javila djevojka Dora misleći da zove nju. Tako su Turci otkrili skivene seljane. Ulaz u Vrlovku sa strane Kupe nazvan je Dorin, a oblikom čak podsjeća na konjsku glavu.

Narodna predaja kaže da su se seljaci, nakon Dorine "izdaje" tri dana uspješno odupirali Turcima, kada su ih osvajači napokon nadvladali. Priču podupire pismo ozaljskog kneza Bernardina Frankopana iz 1511. godine u kojem svjedoči da su toga ljeta, 24. kolovoza, Turci otkrili zbjeg u špilji (škulji) i u roblje iz nje odveli preko 300 seljana.

U Vrlovci su tijekom prvih istraživanja u 19. stoljeću uistinu nađene i ljudske kosti. Prvi istraživači spominjali su i nalaz čovječje ribice, no najkasnije 1905., kada ju je istraživao prirodoslovac Dragutin Hirc, njima u špilji nema traga (i one su postale legenda). U Vrlovci je nekada obitavalo i daleko više šišmiša nego danas.

Već je 1927. planinar Vladimir Horvat znao za legendu koja tvrdi da je Vrlovka duga nekoliko kilometara, te da postoji i drugi špiljski ulaz negdje na brdu Vodenica. No do danas drugi ulaz nije pronađen. Mještani Kamanja pod vodstvom geologa dr. Srećka Božičevića su 1971. poočeli otkapati urušenje uz seoski put za koje se pretpostavlja da ima vezu sa špiljskim kanalom, no započeto nisu dovršili.

Pokušalo se Vrlovku produžiti i iznutra; speleolozi su 50-ih godina prošlog stoljeća prokopavali urušeni završetak kanala, ali su napredovali samo 50 metara. Vrlovka se nakon ulazne dvorane gotovo pravocrtno prostire od Kupe prema naselju Kamanje, što je utvrđeno pri izradi nacrta.

Ako je za vjerovati nalazima rašljara, podzemni vodeni tok Vrlovke uistinu kreće s padine Vodenice, no to ne mora značiti da je i sama špilja, kako se vole hvaliti u Kamanju, duga dva, a možda i tri kilometra. Legenda kaže da "potok" Vrlovke izvire iz podzemnog jezera negdje u dubini brda Vodenica, uz koje žive vile i vilenjaci. Pouzdano je jedino da utroba brda skriva znatne zalihe pitke vode (dok je na površini nema - "vode ni", otuda i ime brda).